Širom svijeta vode se ratovi između sljedbenika raznih religija. To nije ništa nova, ali žive slike okrutnosti u ime religije sada dopiru do ostatka svijeta čim se dogode. Mnogim je ljudima teško samo stajati i gledati i ne činiti ništa. Činjenica da mnogo konflikata u svijetu ima korijenje u prastarim etničkim ili rasnim podjelama, bitno otežava pronalaženje rješenja. Ali, religiozni korijeni konflikata također otvaraju prostor za mir. Ivanka Vana Jakić, aktivistica za mir, radi s predstavnicima UNESCO-a, religioznim vođama i funkcionarima vlada pokušavajući da neka svjetska sveta mjesta budu označena kao međunarodne Zone mira. Trebalo bi da svjetski religijski poglavari predvode u traženju mirnih rješenja sukoba, kaže ona.
Vana je pola Srpkinja pola Hrvatica, a muž njezine sestre je Bošnjak. Mnogo godina je proučavala tibetanski budizam, radila je na očuvanju tibetanske kulture. Ona ne ističe svoje etničko i religijsko podrijetlo, jer kako kaže, ona je iznad svega humanist. Nedavno je proširila svoje mirovne napore koji su započeli u bivšoj Jugoslaviji. Danas s vjerskim i svjetovnim liderima radi na određivanju mjesta u Seattleu kao Zone mira što bi bio privi korak u rješavanju etničkih i vjerskih sukoba u tom gradu.
Vana nas je pozvala u njezinu malu sobu u predgrađu Seattlea da nam ispriča svoju priču.
Moj misionarski rad počeo je u proljeće 1989. kada sam se nakon mnogo godina studiranja i rada u inozemstvu vratila svojoj obitelji u Zagreb na duže vrijeme. Dok sam bila tamo posjetila sam Međugorje malo i udaljeno mjesto hodočašća na jugu Bosne i Hercegovine. Nikad dotad nisam odlazila na kršćanska sveta mjesta i bila sam duboko dirnuta mnoštvom ljudi koji su dolazili iz obližnjih i dalekih zemalja Australije, Japana i Kine. Polako se penjući kamenim kozjim stazama prema jednom od dva mjesta hodočašćenja, čula sam grupu hodočasnika kako mole na barem sedam različitih jezika. Budući da nisu imali zajedničkog jezika, komunicirali su ljubavlju i ljubaznošću, s osmijehom. U tijeku 12 godina oko 15 milijuna ljudi je ovamo dolazilo u potrazi za mirom. To iskustvo u Međugorju nadahnulo me da pokrenem međunarodni mirovni projekt koji sada koordiniram.
U proljeće 1989. moja jedina briga bila je zaštititi Međugorje. Vratila sam se u SAD i prikupila pisma podrške ideji da Međugorje bude zaštićeno kao Zona mira. Bilo mi je jasno da prvo moram tražiti podršku u inozemstvu prije nego što vlasti BiH prihvate vrijednost ove ideje.
U ljeto 1990. otišla sam u Sarajevo da od lokalnih vjerskih poglavara tražim podršku za zaštitu Međugorja. Nikad neću zaboraviti susret s g. Bristićem, prijašnjim predsjednikom Islamske zajednice BiH. Nakon 15 minuta razgovora rekao mi je: “Molim vas dođite do prozora. Pogledajte džamiju pred nama. Do nje je srpska pravoslavna crkva, lijevo je sinagoga, a iza nas je samostan Sv. Ante. Nigdje niste više dobrodošli nego u Sarajevu! Mi smo mali Ujedinjeni narodi, trebamo mir više od svega”. Stojeći pred vratima Mešihata, na odlasku, rekla sam: “Danas Međugorje, sutra Meka”.
Istog jutra imala sam sastanak s predsjednikom židovske organizacije BiH g. Ivanom Čerešnješom. Za vrijeme našeg razgovora iz torbe je izvadio žutu Davidovu zvijezdu koju je njegova baka morala nositi za vrijeme nacističke okupacije. Rekao mi je da je on jedan od nekolicine preživjelih iz njegove velike porodice, drugi su umrli u Auschwitz-u. “Židovi BiH su šačica ljudi kojima se anonimno prijeti istrebljenjem”, rekao je. Bili su uznemireni za sigurnost svoje monumentalne sinagoge i svojih porodica. Usprkos tome, ili možda zbog toga, g. Čerešnješ se složio da pruži potporu proglašenju Međugorja nacionalnom Zonom mira. I opet, kada sam se rastajala s njim, rekla sam “Danas Međugorje, sutra neko od židovskih svetih mjesta u Jeruzalemu.”
Kada sam odlazila, bila sam pod težinom cijele situacije. Vapaj za pomoći g. Čerešnješa postao je i moja. Pomislila sam “zašto čekati sutra, zašto ne danas? Sva sveta mjesta na svijetu trebala bi da postanu zone mira”. Ideja je bila jednostavna i sjajna, ipak zapanjujuća i nerealna. Odlučila sam potražiti potvrdu svoje proširene ideje kod onih kojima najviše vjerujem: kod mojih duhovnih učitelja. Tako je počelo moje putovanje natrag u Indiju. Bila sam u Indiji tri godine, ranih sedamdesetih. Srela sam majku Terezu iz Kalkute, a inspirirao me i vodio Dalaj Lama, dok sam proučavala budizam i radila s tibetanskim izbjeglicama na Himalaji.
Početkom studenog 1990. prešla sam 10000 km u četiri mjeseca, a putom bih razgovarala o Zonama mira s vođama južnih budista, hinduista, đaina, kršćana i muslimana. Na posljednjem dijelu puta pratio me misionar iz Zagreba, Drago Šmalcelj. Putovali smo u pretrpanom drugom razredu željeznice, u autobusima s odvaljenim sjedalima i razbijenim prozorima. Spavali smo na željezničkim kolodvorima ili u blatnjavim turističkim kampovima i kupovali hranu na higijenski sumnjivim štandovima.
U prosincu 1990. Njegova Svetost Dalaj Lama primio me na 45-minutnu audijenciju za vrijeme koje je blagoslovio projekt i zatražio od mene “da projektu mira dam prioritet”. Napisao mi je pismo podrške koje je otvaralo sva vrata.
Zatim, za vrijeme jednotjednog boravka u Kalkuti majka Tereza je postala naše nadahnuće, savjetnik i nježna majka koja zrači ljubavlju. Dočekala nas je riječima na našem jeziku: “Jeste li gladni? Imate li gdje prespavati? Imate li novaca za prijevoz?”
Podržala je duhovni aspekt projekta nazivajući ga “centrom za molitvu za mir”. Njezin savjet je bio “Počnite s malim, s jednim mjestom. Budite skromni. Stvarajte mir u svojem srcu, svojim obiteljima, svom okolišu, a zatim ga pokušajte širiti i drugdje”. Govorila je o svojim počecima, kako se prvo brinula o samo jednom gubavcu. “Sada ih imam 120000” rekla je. Tog jutra kad smo napustili njezinu Misiju (Missionaries of Charity) dobili smo poruku da je počeo rat u Zaljevu. 3,5 milijuna prosjaka, koji su se rađali, živjeli I umirali na ulicama Kalkute, potpuno nezaštićeni, bili su zahvaćeni valom straha. Proširile su se glasine o izloženosti radioaktivnim padalinama zbog mogućeg atomskog napada na Irak. Kako smo uronili u potpuni kaos, postala sam potpuno svjesna ogromne energije potrebne za ove emocije straha, ljutnje, mržnje i agresije. Shvatila sam da se energija koju stvara rat na kraju može okrenuti protiv rata.
Zbog izbijanja zaljevskog rata pokazalo se da naši razgovori sa sljedbenicima indijskog islamskog reda pobuđuju na razmišljanje. Moje pitanje je bilo “Ako bi se Meka i druga sveta muslimanska mjesta proglasile Zonama mira, a vaša vjerska prava i zakoni bili međunarodno zaštićeni i poštovani, biste li i tada vodili sveti rat?” Odgovor je bio “Jedan od razloga zbog kojeg vodimo sveti rat jest da obranimo svoja sveta mjesta”. Pozvala sam muslimane da prihvate alternativu - sveti mir, i u većini slučajeva dali su mi svesrdnu podršku.
U veljači sam prisustvovala Drugoj međunarodnoj konferenciji za mir i nenasilno djelovanje koju je organizirala ANUVIBHA, đainski nadnacionalni centar za mir i nenasilje u Rajsamandu, Indija. 125 delegata koji su došli iz 21 zemlje prihvatili su rezoluciju koju smo zastupali i kojom se tražilo da se UNESCO-u i UN-u pošalje peticija kojom se traži nova međunarodna konvencija kojom bi svaka nacija i zemlja mogle proglasiti međunarodnim Zonama mira svoja sveta mjesta i mjesta od povijesnog i kulturnog značaja. Rezolucija je također tražila od vjerskih vođa da se sastanu na svjetskoj mirovnoj konferenciji s ciljem zaustavljanja ratova u ime religija.
Supotpisala sam obje peticije i poslala ih 8. ožujka 1991. predstavnicima UN-a i UNESO-a u New Delhiju.
Otišla sam u Vatikan gdje sam imala kratku i nezaboravnu audijenciju s Papom Ivanom Pavlom II koji je dao je blagoslov mojoj molbi za zaštitu kršćanskih svetog nasljeđa.
Kada sam se vratila u Zagreb, Slovenija i Srbija su bile u ratu, politička klima u Hrvatskoj bila je traumatična. Vratila sam se u Međugorje i ponovno potaknuta zapitala se “Zašto čekati na međunarodnu konvenciju? To može trajati godinama. Zašto ne okrenuti strah od rata u napor za mir proglašavajući Međugorje Zonom mira, baš sada, na nacionalnoj razini?” Taj poriv za trenutnom akcijom promijenio je moj život. Upravo zato vjerujem da su transformacijske snage ljubavi i suosjećanja, transcendentno znanje i mudrost uvijek prisutni na svetim mjestima i dostupni pojedincima otvorenog uma i srca. Sveta mjesta ne mogu “pripadati” nekoj specifičnoj kulturi ili vremenu. Ona su naša zajednička kulturna baština.
Iz Međugorja, Drago i ja smo otišli u Sarajevo i odmah smo se susreli s Alijom Izetbegovićem, predsjednikom Predsjedništva BiH. Rekao je da ne samo sveta mjesta nego sva BiH treba da postanu Zona mira, te Balkan biti ono što je Švicarska za Europu . Prava je tragedija i veliki gubitak za svijet da su BiH mogle poslužiti kao živi primjer kako različite etničke i regijske grupe mogu živjeti zajedno na istom tlu stotinama godina. I to je ono što je Izetbegović rekao u svojem pismu podrške: “Stvaranje Zona mira u BiH mogle bi biti od ogromne važnosti, jer bogata kulturna i duhovna baština ove republike održava religijsku i etničku različitost njezine populacije. Ja kao i mnogi drugi kojima je stalo do mira dajem punu podršku ovoj ideji…”.
Za četiri tjedna 17.09.91. mogli smo u Sarajevu organizirati prvi sastanak s muslimanskim, katoličkim, pravoslavnim i židovskim poglavarima, te vladom BiH. Za vrijeme tog sastanka proglasili su prvih osam svetih mjesta nacionalnim Zonama mira - dva iz svake od četiri religije, među njima je bilo Međugorje, te sinagoga i džamija u Sarajevu. Također je dogovoreno da će timovi stručnjaka u međunarodnom, građanskom i vjerskom pravu izraditi nacrt zakona na osnovi kojeg bi sva sveta mjesta bila proglašena Zonama mira, a novi zakon bi nastojao približiti božje i ljudske zakone. (U američkom kontekstu, na primjer, kada bi članovi Kiu Thingit nacije zatražili da se njihova sveta mjesta u jugoistočnoj Aljasci proglase Zonama mira da bi se zaštitilo njihovo konstitucionalno pravo na slobodno izražavanje vjere, onda bi prvo trebalo proučiti njihov sveti zakon.) Socijalistička prijeratna vlada i važniji vjerski poglavari BiH složili su se s ovim! Tragičnu upletenost građanskog rata u taj proces demokratizacije posebna je stvar.
U listopadu 1991. otišli smo u UNESCO u Pariz na poziv Dr. Janusza Symonidesa, UNESCO-vog direktora Odjela za ljudska prava i mir. Dogovorili smo da ću koordinirati izradu nacrta nove međunarodne konvencije o Zonama mira te pronaći zemlju članicu UNESCO-a koja je voljna u skoroj budućnosti podnijeti prijedlog njegovoj Generalnoj skupštini. Još ne znam koja će zemlja predložiti novu konvenciju, moguće Indija gdje je ideja najprije dobila široku podršku ili moguće SAD.
Ono što je sada uzbudljivo jest to da sam upravo primila poziv UNESCO-a da govorim na seminaru koji sponzorira, o ‘Ulozi religija u stvaranju kulture mira’. Točnije, tražili su da govorim o Zonama mira i o drugoj važnoj ideji koju sam predložila: osnivanju nacionalnih i međunacionalnih religijskih okruglih stolova.
Moram ispričati što se dogodilo u međuvremenu. Neka od osam svetih mjesta u BiH koja su bila proglašena nacionalnim Zonama mira oštećena su, obeščašćena ili razorena. Da su ona bila priznata kao međunarodne Zone mira, mirotvorne snage UN mogle su imati legitimno pravo da tamo odu na prvi znak agresije i koriste ove zone kao središte za humanitarnu pomoć i pregovore o miru. To bi bilo moguće napraviti uz prethodno odobrenje vlade i religijskih poglavara; njihova prisutnost se ne bi smatrala miješanjem u unutrašnje stvari druge države nego očekivanom intervencijom zasnovanom na međunarodno ratificiranim konvencijama od strane dotične zemlje. Ali umjesto da nadograđuju na osnove koncepcije Zona mira ili koriste druge metode te da se oslanjaju na nenasilnu moć u javnom mišljenje, vlasti su dozvolile da se razvije novi svjetski ne-red (a new world dis-order).
Rezultat je da je BiH dio savjesti svega svijeta. Ako danas propustimo posvetiti pozornost etničkom čišćenju, sutra ne ćemo biti u stanju riješiti sukobe u drugim zemljama. A to je ozbiljna stvar. Pokazuje koliko smo slabi – koliko je svijet slab, unatoč svim vojnim i atomskim arsenalima koji su obogaljili našu sposobnost da tražimo i nađemo mir u vlastitom umu.
Velika je zabrinutost da sukob u BiH može zahvatiti druge zemlje na Balkanu. Mržnja i rat su zarazni; oni su kao bolest. Pogrešno je vjerovati da se možemo izolirati i preživjeti kao samodovoljni sustav svijeta. Ako ne spoznamo svoje temeljno jedinstvo velike ljudske porodice naše planete za čas ćemo postati prazna kuća. Zato to nije samo stvar proglašavanja posebnih mjesta kao Zona mira. To je također i proces kojim mi, kao ljudska vrsta, možemo otkriti svoje unutarnje moći - moć mira, moć da upravljamo svojim životima iz svojih srca, svojih obitelji i zajednica i moć da preuzmemo odgovornost za ono što nam se događa. Vrijeme je da upotrjebimo naše resurse, da izliječimo sebe i svoj oskvrnuti okoliš i da stvorimo krasan svijest kakav bi i mogao biti. Imamo još trenutak ili dva da to odaberemo.
Zona mira se proglašava zbog svoje svete, povijesne, kulturne, zemljopisne ili ekološke važnosti. Ona je demilitarizirana, i u ratu i u miru, I utočište je od nasilja, nepravde, oskrnavljenja okoliša ili drugog nasilja nad svetištem i ljudima u njemu.
Dugoročni cilj je stvoriti globalnu kulturu mira – pravedniji i sigurniji svijet, ekonomski, socijalno i duhovno. Nadamo se da će s vremenom Zone mira proširiti i obuhvatiti svu planetu.
U doba sukoba, uz prethodni dogovor njihovih religijskih poglavara i vlada, Zone mira mogu poslužiti kao središta mirovnih pregovora i za međunarodnu humanitarnu pomoć. I po prvi put, sve glavne svjetske religije, uključujući tu i domorodačka vjerovanja, imat će jednaka prava na poštovanje i zaštitu njihove svete baštine.
Zašto bi se vlade I religijski poglavari složili s tim? Zato jer bi mogli dobiti garanciju da će njihova specijalna mjesta biti zaštićena ako budu voljni I spremni pružiti drugima isto takvu sigurnost. I tako, umjesto”zub za zub” kažemo ”mir za mir”.
Zone mira nisu samo za zajednice koje se suočavaju sa sveopćim ratom. Ta koncepcija također može biti sredstvo rješavanja konflikta u područjima koja su, barem na oko, relativno mirna. I. V. Jakic radi s religijskim i svjetovnim uglednicima u Seattlu da se posebna područja u gradu proglase zonama mira. Među grupama koje podržavaju prijedlog jest ured dijaceze Pravda i mir iz Seattla. “Vaša inicijativa je vrlo potrebna”, rekao je u svom pismu Vani od 12.3.93. predstavnik dijaceze. “Plima nasilja u našem društvu već je preplavila sveta mjesta. U nekoliko prošlih godina incidenti ispisivanja zlobnih grafita na sinagogi i zidovima crkve su se povećala. Ove godine čovjek je ustrijeljen u hramu Sikha, a crnačka crkva uništena je požarnom bombom. Baš prošlog tjedna u crkvi Sv. Jamesa podmetnut je požar.”
Vana i oni koji je podupiru predlažu da svaka vjerska zajednica u Seattlu, uključujući među ostalima kršćane, židove, budiste te domoroce, nominira svoja najvažnija sveta mjesta za Zone mira. Oni koji zagovaraju ovu koncepciju kažu da bi ta mjesta bila demilitarizirana I zaštićena nenasilnim sredstvima od vandalizma, terorizma, napada i zlouporabe. Pružanje ovakve zaštite zahtijevat će intenzivnu mirovnu edukaciju najširih slojeva, kaže Vana. Trebalo bi da edukacija u rješavanju konflikata bude u srcu crkve i školskih programa, dodaje ona. “Vještine I tradicije nenasilja bile bi krasna baština koju bismo ostavili budućim naraštajima.”
Uz druge mirovne aktivnosti, Vana planira osnovati Međunarodnu fondaciju za Zone mira. Za podrobnije informacije o ovoj novoj fondaciji, Zonama mira i religijskim okruglim stolovima te kakvu važnost bi oni mogli imati za Vašu zajednicu, pišite na adresu: Zones of Peace, P.O. Box 24803, Federal Way, WA 98093-1803, USA.
Prijevod clanka “A Chance For Peace”, In Context, No. 34, Winter 1993, str. 38-42.